среда, 24. новембар 2010.

Duchennova mišićna distrofija

Progresivne mišićne distrofije su mendelski nasledne degenarativne bolesti. Najčešće počinju u mlađem životnom dobu, da bi posle kraće ili duže evolucije obolelu osobu učinile hendikepiranom i zavisnom od okoline. (1) Mišićna distrofija tip Duchenne, je nasledna monogenetska bolest koja se nasleđuje vezano za X hromozom. Monogenetska oboljenja se karakterišu mutacijom na jednom jedinom genu i dijagnostikuju se primenom molekularnih analiza, direktno na DNK molekulu.(2,3) Duchennova, pseudohipertrofična mišićna distrofija je najčešća i najteža forma distrofije. Opisana je pre više od sto godina, vezana je za muški pol. Učestalost javljanja 1:3500-4000 muških neonatusa, ili 2-3 :10 000.(2,4) Epohalno otkriće desilo se 1986. Godine kada je otkriven gen za Duchennovu distrofiju. Gen je lociran na kratkom kraku X hromozoma na lokusu Xp 21. To je najveći do sada mapirani gen u humanom genomu, veličine 2,5 Mb. Ima više od 70 egzona i kodira protein distrofin koji je neophodan za normalno funkcionisanje mišića. S obzirom na veličinu gena, lako je objasniti rizik od nastajanja mutacije i relativno visoku učestalost ovog oboljenja u humanoj populaciji. S obzirom da je X – vezano oboljenje od njega oboljevaju muška deca. Bolest u 2/3 slučajeva prenose majke koje su klinički zdravi, heterozigotni nosioci mutiranog gena. To znači da će u potomstvu takvih majki sva ženska deca biti zdrava, ali će 50% njih nositi isti mutirani gen kao i majka, dok će 50% muške dece biti bolesno. Preostala 1/3 slučajeva nastaju kao posledica de novo mutacija.(3,4,5) Do danas je otkriven veliki broj mutacija u genu za distrofin, koje se generalno mogu svrstati u tri kategorije:

  • unutargenske delecije su uzrok bolesti kod 65% bolesnika; obično su jako velike delecije (nekoliko stotina kb) I najčešće se javljaju na početku I oko sredine gena (egzoni 45 -50),
  • duplikacije su uzrok bolesti kod oko 6% bolesnika, to su krupne promene u strukturi gena, ali za razliku od delecija ne pokazuju tendenciju za grupisanjem u pojedinim regionima gena,
  • tačkaste “point” mutacije u preostalih 30% bolesnika nastaju kao posledica tačkastih mutacija koje predstavljaju zamenu jedne baze u DNK drugom ili drugih manjih rearanžmana tipa mikrodelecije.(3)

Klinička slika: Postepeno se razvija, prvi znaci vezani za hod (gegav hod), dete često pada pri hodu, nespretno trči, otežano se penje uz stepenice. Karakterističan je Gowersov znak. Kasnije je prisutna slabost proksimalnih delova ekstremiteta i pseudohipertrofije na mišićima listova,deltoideusima i mastikatornim. Posle 12.-13. godine života već su vezani za kolica, imaju brojne kontrakture, mogu imati poremećaje srčanog ritma i česte pneumonije.(2,4) Dijagnoza se retko postavlja pre treće godine života. Od koristi je višestruko povećanje kreatin-fosfo kinaze CPK, a za potvrdu dijagnoze potrebna su složena ispitivanja, biosija mišića, histohemijska bojenja, elektromikroskopski pregled, EMG, genetska ispitivanja i dr.(4) Lečenje je simtomatsko, sprovodi se fizikalna terapija. Tok bolesti je progresivan.(4)

Prevencija:

Metodi molekularne genetike omogućavaju precizno otkrivanje mutacija koje prouzrukuju bolest, otkrivanje nosioca mutiranog gena u porodici i na osnovu precizno određene mutacije omogućavaju sigurnu prenatalnu dijagnostiku u svakoj sledećoj trudnoći u rizičnoj porodici. Danas postoje 2 mogućnosti za dijagnostikovanje :

  • direktni metodi – u kojima se definisana mutacija koristi kao dijagnostički marker I koji omogućava detekciju 70% slučajeva prouzrokovanih delecijama I duplikacijama;
  • indirektni metodi – koji se upotrebljavaju za dijagnostiku 30% slučajeva nastalih kao posledica point mutacija i za određivanje statusa nosioca.

Primena ovih metoda omogućava da se svim rizičnim porodicama pruži pravi I pravovremeni genetski savet, kao I jasna I pouzdana prenatalna dijagnoza u cilju dobijanja zdravog potomstva.(3)

Kako se radi o bolesti sa incidencijom 1: 3500 muške, živorođene dece koja ima progresivan tok savetuje se da se u svakog muškog deteta koje ne prohoda do 18 meseci odredi nivo CPK. Taj nivo je visok u obolelih i u novorođenačkom periodu.

Roditeljima obolelog dečaka se savetuje amniocenteza u sledećim trudnoćama i prekid trudnoće u slučaju muškog fetusa. Obavezno se preporučuje prenatalna dijagnostika.

LITERATURA:

1. Lević Z, Mišićne distrofije, Gornji Milanovac, Dečje novine 1988, 237 – 242

2. Pedijatrija udžbenik (urednici Emilija Stojimirović, Milana Popović- Rolović, Vladislava Nedeljković); 7. izmenjeno i dopunjeno izdanje – Beograd, Savremena administracija Beograd 1992, 928 – 938

3. Popadić T. Guć-Šćekić M, Radivojević G.Petronijević D. Đurišić M. Dijagnostikovanje Duchenneove i Beckerove mišićne distrofije metodima molekularne genetike, Problemi u pedijatriji 96., Zavod za udžbenike i nastavna sredstva, Beograd 1996;124 – 132

4. Novak D, Odabrana poglavlja iz neuropedijatrije, I izdanje Niš, studentski kulturni centar 1998, 154- 159

5. Worton RG, Thompson MW. Genetics of Duchenne muscular dystrophy. Annu Rev Genet 1988, 2, 601 – 29

Priredili: dr Bratimirka Jelenković, dr Brankica Vasić, ZC Zaječar

1 коментар:

  1. Mišićna distrofija je izuzetno teška bolest. Zbog ograničene pokretljivosti ova teška bolest koči oboljelog u svakodnevnom životu, pa čak i kod osnovnih aktivnosti u vlastitom domu. Slabi mišići poprilično otežavaju obavljanje svakodnevnih, naizgled jednostavnih aktivnosti. Ipak postoje načini kojima možemo pomoći oboljelima. Uređaji koji slušaju glas korisnika, znatno olakšavaju život, te pomaže korisniku u tim aktivnostima.

    ОдговориИзбриши